Virtualni  radio - museum |     home
Iz povijesti radio aparata   |   Povijest radija u Hrvatskoj   |   Moja kolekcija   |   Linkovi i kolekcionarski kodeks   |   RIZ   |   PAN   |   Trazim - mjenjam   |   Things to do   |   U posjeti drugim kolekcionarima   |   Da se ne zaboravi...
Kliknite na trubu i poslušajte
kako je to zvucalo 1926.godine

kada se prva spikerica radio Zagreba
Bozena Begovic oglasila u eter

Pripreme za osnivanje radio stanice Zagreb zapocele su još u ozujku 1924. godine, kada je grupa uglednih i poslovnih ljudi osnovala Radio klub Zagreb. Izabrali su dr.Otona Kuceru za ravnatelja, a sam klub brojio je 136 clanova. Trebalo im je dvije godine natezanja sa vlastima u Beogradu i pisanja peticija, da konacno pribave sve potrebne dozvole i dobiju koncesiju za radijsku postaju, na srednjem valu na valnoj duljini  350 m.


Prvo središte radija bilo je na Markovom trgu br.9

Radio stanica Zagreb je od svog pocetka do danas pod razlicitim nazivima djelovala cak u 5 drzava: Kraljevnini Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. u Kraljevini Jugoslaviji, od 1941-1945 u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj, od 1945 u socijalistickoj Jugoslaviji, a od 1991 u Republici Hrvatskoj.


Sastav programa zagrebacke radio stanice objavljen u radio-kalendaru 1937.godine.

Kada je zagrebacka radio stanica zapocela sa emitiranjem, na citavom podrucju tadasnje drzave bilo je svega 290 pretplatnika.


Cjelokupna teritorija tadašnje drzave podijeljena je u koncesiona podrucja triju glavnih stanica. Ljubljansko podrucje poklapalo se sa granicama dravske banovine. Teritorija zagrebacke stanice obuhvacala je skoro citavu savsku, vrbasku i primorsku banovinu, dok je ostatak drzave pripadao beogradskoj stanici. Na donjoj slici plavom bojom prikazano je koncesijsko podrucje radio stanice Zagreb.

Posjedovanje radio prijemnika bilo je regulirano "Pravilnikom Pošta i telegrafa od 01.aprila 1929."

Skraceni izvadak ovog Pravilnika mozete procitati  >OVDJE Tekst je zanimljiv jer se iz njega dobiva jasan dojam kakav je bio odnos vlasti prema posjedniku radio-prijemnika.


Godine 1941. odlukom Vlade NDH nacionalizirana je imovina dionicarskog društva Radio-Zagreb. U ratnim danima vlast je dobro uocila propagandnu moc medija i godine 1942. odašiljac u Zagrebu pojacan je na 10 KW.

Iste godine pocele su s radom podrucne postaje u Dubrovniku te postaje u Sarajevu i Banjaluci tada u sastavu Drzavnog zavoda za krugovalnu sluzbu "Hrvatski krugoval" Nezavisne Drzave Hrvatske. Skraceno - D.K.P.

Kako je tadasnji rezim bio kopija njemackog i talijanskog fašizma,  njegova propaganda bila je preslika Goebbelsove i Mussolinijeve propagande.

Zabranjeno je bilo slušanje stranih radio-postaja, a osim toga svaki vlasnik radio aparata morao ga je odnijeti u za to predvidjenu radionicu, u kojoj je na aparatu onesposobljen  kratki val.

Radio se je unatoc svemu slušao, buduci je bio svojevrstan prozor u svijet, bilo je puno popularnih emisija o kojima se pisalo u casopisu Hrvatski krugoval.

Jedna od najslušanijih emisija bila je "koncerti po zelji slušaca", o cemu svjedoci clanak da je radio postaja zaprimila 10.000 zelja slušatelja.

Unatoc tome što se je slušanje zapadnjackih stanica moglo platiti glavom, mnogi su potajice slušali, ako ni zbog cega, a ono cisto iz radoznalosti što se dogadja (i prica) s druge strane medalje. Ljudi su shvacali da nije sve istinito što im se putem propagande plasiralo.

Posebno se je pratilo izvješce s fronta koje se je emitiralo svakog dana u 18,00 sati.

Pocetkom 1942. u dnevnoj zapovijedi procitano je satnijama hrvatskih legija na istocnom bojištu kod Stalingrada,  da ce im se omoguciti da posalju poruke i pozdrave u domovinu, koje ce se zatim citati na krugovalnoj postaji Zagreb.

Radio postaja bila je zatrpana stotinama papirica koji su stigli sa Stalingradskog bojišta, svih oblika i velicina, od listova njemacke ratne pošte, listova istrgnutih iz notesa, do najcešce poruka ispisanih na sitnom listicu cigaret papira.  Nije teško zamisliti što je mogucnost slanja jedne takve poruke znacilo onima koji su se zatekli u paklu Stalingrada. Uglavnom su to bile poruke za najblize i najdraze, da su zivi i zdravi, sa zeljama za dobro njihovih milih i dragih kod kuce. Crtac DKP-a ovako je prikazao hrvatske vojnike, kako slušaju radio Zagreb.

 

Vecina ovih ljudi je poginula ili je zarobljena. Brzo su shvatili da nije sve onako bajno i blistavo kako im propaganda sugerira.  Mozete si zamisliti kako bi neki od tih bijednika,  nakon toliko izbivanja, kada dobije priliku da uspostavi makar i jednostranu vezu sa svojom obitelji, tu mogucnost koristio za propagandne poruke javnosti.   Propaganda je vrlo vješto koristila ove emisije, pa je svako malo usred citanja stvarnih poruka, objavljivala poruku nekog hrabrog vojnika kod Stalingrada upucenu vojnicima u domovini, punu zara i elana sa rijecima hvale za trenutne vlastodrsce.

Emisije namjenjene vojnicima na fronti ipak su bile najslušanije emisije. Evo poziva upucenog uoci Bozica 1943. godine :

Kada se je ratna sreca pocela okretati, fasisticke okupatorske vlasti su se pocele bojati radija, jer je stanovnistvo prateci BBC, Glas Amerike i druge stanice moglo saznati pravo stanje na fronti. Neka podrucja okupacije imala su tada obvezu deponiranja radio prijemnika. Posebno je to radjeno na podrucju talijanske okupacije.

Na donjim slikama prikaz je kako su se ustvari izvodile skladbe, jer su emisije išle u živo, od pregleda i odobravanja urednika, skladatelja koji dovršava partituru, uvjezbavanja kod kojeg svaki glazbenik uvježbava svoju dionicu, do konacnog izvodjenja pred mikrofonima.



Povijest radija u Hrvatskoj
    

               Prva radio stanica koja je proradila na podrucju exYU je bila Radio Zagreb. Signal sa AM predajnika jacine 350 W je krenuo 15.5.1926.g. sa zgrade na Markovom trgu 9, gdje je bio montiran i predajnik te studio i studijski uredjaji.
                Isti predajnik je pojacan na snagu 700 W vec 1928.g. Kako lokacija predajnika nije bila najpovoljnija isti je preseljen 1933.g. na novu lokaciju i to u selo Otoka preko Save gdje je prethodne godine izgradjena zgrada i antena.
                Zbog bolje vodljivosti tla i kvalitetnije antene signal je bio dosta jaci iako se radilo o istom predajniku. Iducih godina se nije gotovo nista radilo na poboljsanju emisione opreme zbog namjere drzave da nacionalizira to poduzece, sto je i ucinjeno 1940.g. Iste godine se pocelo razmatrati pojacanje predajnika sto je i ucinjeno podizanjem na 2 kw, a neposredno pred II svjetski rat i na 4,5 kw.
    Prije samog pocetka rata izvrsena su i mjerenja terena te odabrana nova lokacija za predajnik i to u selu Deanovac, te nabavljena odredjena kolicina materijala za izgradnju. Tokom rata radovi su stali, a predajnik na Otoci je pojacavan i kraj rata je docekao sa 10 kw. Poslije dosta peripetija oko isporuke materijala i odabira isporucioca novog predajnika, od Zagreba do Deanovca je polozen modulacioni kabal i 1949. u pogon je pusten predajnik jacine 135 kw, CFTH Thomson.
    Kabal je, pored gotovo konstantnih prekidanja prilikom gradjevinskih radova, bio jedini nacin moduliranja predajnika sve do 1957.g. kada je proradio UKV predajnik na Sljemenu. Od tada je Thomson moduliran UKV signalom u slucaju prekida kabla, a kasnije i tzv. ball prijemnicima. 1959. godine instalira se i 25 kw predajnik Brown Bovery kao rezerva Thomsonu a od 1970. je prenosio i drugi program Radio Zagreba. 1979. g je instaliran 100 kw AM predajnik RIZ (Radio Industrija Zagreb) koji je trebao zamijeniti Thomsona. Isti je radio radnim danima dok je Thomson emitirao program vikendom kako bi se odrzao u pogonskom stanju.     
           1987. instalirana je i linkovska veza od 400 MHz cime je u potpunosti izbacen iz upotrebe modulacioni kabal. Stari Thomson je radio sve do 1991. kada je u napadu aviona unisten.



*korišten  tekst  iz knjige Romana Galica "Tehnicki razvoj radija i televizije...."


Vrlo rano, vjerojatno vec i prije zapocinjanja emitiranja signala radio stanice Zagreb, pojavili su se trgovci elektronikom i dijelovima iz kojih su se mogli sklapati prijemnici.
Na slici desno je reklama firme "Ivan Paspa i sinovi" na cijim reklamama stoji tekst da su prva hrvatska tvornica za elektro industriju.
Navodno su proizvodili radio - aparate, po svoj prilici sklapajuci ih iz dijelova koji su stizali iz inozemstva. Nazalost, osim reklama nisam uspio pronaci podatke o godini kada je ova tvornica zapocela sa radom, niti kada je ugašena.

Na desnoj slici prikazan je detektor s kristalom firme "Ivan Paspa i sinovi Zagreb".            
Na slici dolje prikazan je detalj plocice sa njihovog aprata.

Ove reklame zastupnika ili preprodavaca radio aparata i opreme datiraju iz ranih tridesetih godina



Tipican inventar ovih trgovina prikazan je na donjoj slici. Kako su tvornicki aparati bili izuzetno skupi, svi ovi trgovci imali su ogroman asortiman dijelova za sastavljanje radio-prijemnika u kitu.
Doslovno se moglo kupiti sve, od najsitnijih vijaka do lampi, mehanizama skale, zice i svega ostaloga što je bilo potrebno za sastavljanje prijemnika.



Teško je usporedjujuci sa danasnjom tehnikom dobiti dojam koliko je radio aparat bio skup i nedostupan obicnom covjeku.
Ocito da je trgovina dijelovima za samogradnju bila itekako unosan posao.




Konkurencije je bilo, neki proizvodjaci vrlo brzo su shvatili da je  bitna stvar privuci paznju.
Vrlo rano u marketingu su se pocele upotrebljavati i "tete".
Ove slike datiraju s kraja dvadesetih, i pocetka tridesetih godina




Jedna od prvih firmi koja je u Zagrebu zapocela  sa prodajom radio prijemnika  i dijelova bila  je Viking radio.
Njihova prodavaonica na Jelacicevom trgu br.11 prisutna je od 1925. godine.

Kad bih zapitao nekog od starijih kolekcionara cega se sjecaju u vezi radio aparata prije drugog svj.rata, nekoliko njih mi je odgovorilo "Viking".

Nekakvih posebnih detalja osim godine osnutka i kataloga proizvoda nisam uspio pronaci.

Ipak, vjerojatno od dijelova koje su prodavali u svojoj trgovini, sklapali su i vlastite aparate, o cemu svjedoci i shema sacuvana na slici dolje.

Na donjoj slici vidi se izlog trgovine iz 1935.godine, na Jelacicevom trgu.


U Zagrebu je tridesetih godina postojala i tvornica radio aparata "PAN". Podataka o godini pocetka rada ove tvornice nisam uspio pronaci, vremenski period u koji ju je moguce svrstati dade  se postaviti proucavanjem unutrasnjosti aparata, a to je otprilike 1932-1938.
Ove se godine poklapaju sa podacima austrijske firme "Panradio Apparate-Vertriebsges.mbH", utemeljene u Becu 1931.godine pod nazivom Behar - Musicaphon, da bi 1932. promjenili naziv u "Panradio". Logo znak je identican ovome koji se pojavljuje na zagrebackim radio aparatima, s time da su zagrebacki aparati imali ispod logotipa natpis "ZAGREB".
Zanimljivo je da je austrijska tvrtka PAN ugašena 1935.godine, dok se zagrebacki PAN odrzao sve do 1946. godine.



Još je jedna zagrebacka tvrtka tridesetih godina proizvodila radio aparate.
Logotip koji su stavljali na staklo prijemnika prikazan je na slici desno.

Za ovu firmu nisam uspio pronaci nikakve podatke. Pretpostavka je da se nije radilo o klasicnoj tvornici, vec je proizvodnja vrsena po principu manufakture, u koju se udruzilo nekoliko obrtnika, pa je jedan proizvodio kutije, drugi šasije, treci stakla itd. Produkcija je bila izrazito mala.






Za pretpostaviti je da su aparate koji su imali na staklu logotip prikazan na gornjoj slici, sastavljali od materijala kojeg su prodavali u svojoj prodavaonici dijelova.








Na slici lijevo prikazan je prijemnik koji na skali ima oznaku "Tehnopromet" Zagreb



Na gornjoj slici prikazan je logotip poznate zagrebacke radionice i trgovine radio aparatima koju je vodio ing.Miroslav Tadej, u Jurišicevoj ulici.



Nakon II.svj.rata radio industrija se je poput svega ostaloga nalazila u rusevinama. Drzave koje nisu imale svoju radio industriju morale su uvoziti prijemnike, placanjem u konvertibilnim valutama, a njih je tada kronicno nedostajalo.
Slabe medjuratne zalihe brzo su rasprodane, najviše se to odnosilo na njemacke nacisticke prijemnike DKE, koji su u sklopu širenja propagande uvozeni na okupirana podrucja.
Godine 1946. u Jugoslaviju je uvezena manja kolicina Philipsovog prijemnika Philetta 209U, koji je prodavan po cijeni od 3.600 dinara.
Koliko god u ovom tekstu izbjegavao pojam Jugoslavija, nemoguce ga je izbjeci, jer Hrvatska je uvijek bila pod necijom  paskom (najduze Jugoslovenskom),  tako da je za potrebe prikazivanja slike tog vremena pricu potrebno rasiriti i na podrucje cijele Jugoslavije.
Rat je završio i vrlo brzo su novi vlastodršci uvidjeli potrebu izgradnje vlastite elektronske industrije. Veliki problem pri tome bili su kadrovi, kojih je komunistima kronicno nedostajalo.
Tadejev Radiolaboratorij u Jurišićevoj ulici je ubrzo nacionaliziran, kao što se vidi na slici dolje, logotip je gotovo isti, s time da se iznad pojavljuje natpis "drzavno poduzece".

          U Zagebu u radiocentru vrlo brzo je uspostavljeno vršenje obuke za osposobljavanje za rad u elektrotehnici, posebno invalida boraca i njihovih obitelji. Nerijetko su ovu obuku vršili i zarobljeni njemacki vojnici, dovoljno strucni a po kazni upuceni na radnu obvezu.
Na kasnijim logotipima pojavljuje se ispod natpisa "Radiocentar" i oznaka R.V.I. - ratni vojni invalidi.

          Slovenci su tada na podrucju Jugoslavije bili najnapredniji na tom polju, vec 1946. imali su razvijen prototip za industrijsku proizvodnju vlastitog radio prijemnika, baziran na jednom francuskom modelu.
Vojne vlasti u su odmah po oslobodjenju Beograda u Zemunu organizirale poduzece Teletehnika, koje je u stvari bilo samo skladište elektronicke opreme i tvornickih strojeva koje je bilo moguce pronaci ili zaplijeniti. Poduzece je ukinuto do kraja 1945. Jedan dio zapljenjene opreme i kadrova preuzela je vojska, dok je od ostatka formirano poduzece "ELIPS". ELIPS do kraja 1946. prelazi u "Radiokomitet".
          Radiokomitet je ocito imao veliku moc, jer je 1946. izdao nalog Slovencima da moraju prekinuti rad na svom projektu, a u sklopu te akcije i Hrvatima je zabranjeno konstruiranje radio prijemnika.
          Tako da tada jedini proizvodjac radio prijemnika u Jugoslaviji ostaje tvornica Nikola Tesla u Beogradu.
          Ta odluka bila je tim vise cudnija, što ova tvornica tada još nije bila u stanju ništa proizvoditi.
Teškom mukom, o kojoj su dosta pisali u casopisu Radioamater, zapoceli su sklapanje prijemnika Kosmaj.  Sklapanje od dijelova koji su uvezeni  iz Madjarske zapocelo je  21.09.1947. godine, uz  pompozno pracenje u casopisima i stampi. Tekstovi koji su tada objavljivani tipicni su pamfleti iz toga doba : "aparat je delo naših radnika, delo naših inženjera, naših narodnih rukovodilaca". Vjerojatno bi prvi onaj tko bi naglas komentirao da to uopce nije naše "delo", vec da je to kompletno sve uvezeno izvana, a mi samo "šarafamo" u hrpu - taj bi ostao bez glave. OZNA je odlicno znala odraditi ovakve poslove.
          U  to vrijeme radio prijemnik nije se mogao kupiti bez papira koji je izdavala OZNA. A taj papir nije bilo lako dobiti, prednost su imali borci i provjereni komunisti.
          Do konca 1947. uspjeli su izraditi (bolje reci zasarafiti u hrpu) slovom i brojkom 117 komada.
Proljece 1948. donijelo je nove probleme. Tito se posvadio sa Staljinom, i dijelovi iz Madjarske nisu više stizali. Valjalo se okrenuti necem drugom.  Izbor je ovaj puta bio logican.
          Montaza Kosmaja donijela je iskustva  sa tehnologijom koja je izvorno pripadala tvrtki Philips, jer je Madjarski aparat kojeg su uvozili ustvari bio licencna proizvodnja Philipsa u Madjarskoj.  Otkupljena je licenca direktno od nizozemskog proizvodjaca, model Philips BX373A, koji je ništa drugo nego modernija verzija onoga što su vec zapoceli. Ovom novom modelu dali su ime Kosmaj 49.

Malo je poznato da se Kosmaj sklapao i u Radiocentru u Zagrebu. Vrlo vjerojatno se radilo samo o kolicini koja je bila dodijeljena za obuku i prekvalifikaciju u elekto-struku.  Medjutim, ovo je trajalo vrlo kratko, jer ljudi koji nisu bili vicni elektronici pravili su ogroman škart, puno je bilo štete, što je bilo problematicno za ono vrijeme.
Na slici desno je originalni Philipsov aparat po kojem je kosmaj napravljen, original je imao bakelitnu kutiju.
Ovakvih bakelitnih kosmaja sjeca se i moj sugovornik, koji je kao mladi  inzenjer, po kazni bio rasporedjen u Radiocentar u Zagrebu. Ovakvi kosmaji vrlo su rijetki.

          Problema sa nedostatkom radio prijemnika nije imala samo Jugoslavija, radio aparata je manjkalo u mnogim drzavama, jer je porušenoj industriji trebalo vremena da se oporavi.
          U razvijenim zapadnim zemljama vec 1949. dolazio je jedan prijemnik na 3,3 stanovnika. U  Jugoslaviji je tada bilo registriranih sve skupa 600.000 pretplatnika. Analiticari u Beogradu racunali su da ce Jugoslovensko trziste do 1960. apsorbirati 1.200.000 aparata, pa bi se došlo do broja od 1.800.000 prijemnika, što bi predstavljalo 1 prijemnik na 10 stanovnika. Ovaj plan nikada nije ostvaren.

          Neposredno po završetku rata, u studenom 1945. Radio klub Zagreb, oko kojeg se okupljaju radio amateri i tehnicari, pokrece casopis- mjesecnik "Radio". Casopis je izlazio do studenog 1946. godine, kada su ga savezne vlasti ukinule u korist casopisa na razini drzave, koji se je izdavao u Beogradu.
          Radio industrija Zagreb - RIZ, osnovana je 24.12.1948. godine. U pocetku su proizvodili samo elektronicke dijelove za radioindustriju, a svoj prvi radio prijemnik slopili su 1952, jer im je do tada, baš kao i slovencima, bilo zabranjeno sklapanje radio prijemnika.         

Namjerno sam koristio rijec "sklopili", jer je aparat bio austrijske proizvodnje, tvrtke "Czeija-Belmonte", a pojedini dijelovi imali su utisnutu oznaku "Siemens", i samo je sklapan od uvezenih dijelova.
Pretpostavka je da je aparat u stvari rezultat ratne reparacije, pa je u sklopu toga dobivena dokumentacija i dopremani su dijelovi iz Austrije i Njemacke.

Na slici lijevo RIZ-ov je prvi aparat koji na kutiji ima zigom otisnutu godinu 1952/53.

          Nakon što su i ostali potencijalni proizvodjaci u drzavi dobili odobrenje za proizvodnju prijemnika, ipak su neprestano bili pod paskom Radio komiteta, koji je odredjivao tko ce što proizvoditi, a najvaznije od svega -  proizvodnu kvotu.
          Forsirala se je floskula da se u svemu treba ici zajedno, pa se nije moglo dogoditi da pojedini proizvodjaci odskacu od linije tijeka koju je formirao Radiokomitet. Tako niti jedan proizvodjac nije svoj aparat proizvodio samostalno u cijelosti. Ako se je proizvodila šasija ili odredjeni dijelovi, kutija se je morala proizvoditi u drugoj republici.
          Tako je RIZ bio prisiljen u svoje aparate ugradjivati nekvalitetne kondenzatore proizvodjene u Iskri ili u EI-zavodima, unatoc tome što su imali vlastitu proizvodnju vrlo kvalitetnih kondenzatora.
          Isto tako kod proizvodnje radio-gramofona, bili su prisiljeni unatoc vlastitoj proizvodnji gramofona, kod proizvodnje vlastitih aparata u njih ugradjivati gramofone drugih proizvodjaca. Ovo se je dogadjalo i ostalim proizvodjacima, na podrucju Jugoslavije.
          Rezultat ovog konstantnog gušenja bio je da je cjelokupna elektronska jugo- industrija uvelike zaostajala za zapadom.

&nKad su dobrano zagazile pedesete, Europa se je vec dobro oporavila od rata. Radio industrija je ponudila novu kvalitetu - UKV prijemnik. Onaj tko je jednom poslušao FM, više nije bio zadovoljan   s prijemnikom za AM, jer je razlika u kvaliteti bila ogromna.
       Medjutim, u Jugoslaviji još nisu razmišljali o uvodjenju FM-podrucja.  Radi velike potraznje bilo je vaznije proizvesti cim veci broj prijemnika.
          Mada je domaca industrija ovladala proizvodnjom nekih dijelova, još uvijek se je glavnina sastavnih dijelova uvozila.
       Godine 1957. slovenci su izradili prvi UKV radio prijemnik u Jugoslaviji, pod imenom Soca. Ovaj aparat bio je enormno skup za tadašnje prilike. Slijedio  ih je RIZ 1958. godine sa UKV prijemnikom pod nazivom Jadran 58UKV.
       U šezdesetima tranzitstori su polako poceli istiskivati lampe iz upotrebe, radio je postao manjih dimenzija, poceli su se koristiti moderniji materijali za kucista i velike drvene grdosije polako su pocele izumirati poput dinosaura.
         U drugoj polovici šezdesetih zapocelo je i stereofonsko radio emitiranje u zemljama zapadne Europe.
          Sve to nije vazilo za jugoslovensku industriju, koja je uvijek zaostajala za dosezima razvijene radio industrije zapada. Tako je još u šezdesetima domaca industrija pored prijemnika za UKV, proizvodila i AM prijemnike na lampe. O  stereofoniji nisu niti razmišljali.
           Radio industrija Zagreb svoj zadnji radio prijemnik na lampe proizvela je 1963. godine.

Novi medij polako je preuzeo dominaciju - televizija je postala novi izazov.

Danas je radio dostupan apsolutno svuda i svakome. Standardna je oprema u svakom automobilu,  dostupan je na mobitelu, internetu, signal je opremljen sa dodatnim podacima (RDS i sl.), tehnologija je toliko napredovala da kompletan prijemnik moze biti velicine da stane ispod nokta.
Malo kome poznat je put koji je ovaj uredjaj prošao, da bi postao ono što je danas, i kakav je kultni status radio uredjaj imao.

Ovdje sam ispricao pricu o osamdeset-godišnjem putu koji je pratio ovaj uredjaj, od misticne pojave i izazivanja straha (nešto putuje po zraku oko nas a mi to ne vidimo),  nedostiznog predmeta zelja mnogih koji si ga nisu mogli priustiti, sredstva za sirenje i propagande, i istine, a i zbog  jednog i drugog  se mogla izgubiti  glava, pa do uredjaja bez kojeg je gotovo nemoguce zamisliti svakodnevnicu.

Ova prica moze se nadopuniti, ukoliko imate bilo kakvih dokumenata ili slika svakako mi ih posaljite.


Koristeni izvori :
-Roman Galic : Tehnicki razvoj radija i televizije u Jugoslaviji
-Miloš Arko : Saga o radiju
-Radio katalog 1937.
- Razni casopisi i magazini na temu radija i radiofonije