Ili prica o tome kako je uopce nastao radio  .... Ako se zapitate kako je nastao radio i tko je napravio prvi radio aparat, teško cete pronaci takav podatak, ili cete u najmanju ruku pronaci bezbroj proturjecnih podataka. Teško bi bilo reci tko je napravio prvi radio aparat i koja je radio stanica prva zapocela sa radio programom. Koliko god knjiga i siteova pretrazio nisam uspio pronaci ovaj podatak. Meðutim, ono što je sasvim sigurno da radio nije stvoren preko noci. Prethodili su mu brojni izumi i eksperimenti u kojima nije sudjelovao samo jedan covjek.

Kronološki bi se moglo poredati otprilike ovako:

1831	Michael Faraday otkriva princip elektromagnetske indukcije.
1842	Joseph Henry otkriva da elektricna iskra izmeðu dva vodica moze inducirati magnetizam na daljinu,  taj efekt detektira na udaljenosti od 30 metara.
1858	Feddersen u svojim eksperimentima dokazuje oscilacijski karakter praznjenja putem iskre.
1867	James Clerk Maxwell razvija teoriju o elektromagnetizmu, i predviða postojanje elektricnih valova u eteru.
1870	Von Bezold otkriva interferenciju kod praznjenja kondenzatora.
1879	David E. Hughes otkriva da cijev punjena metalnim strugotinama postaje vodljiva djelovanjem iskre na daljinu, uspio je napraviti signal koji se cuje u slušalicama na razdaljini od 500 metara.
1882	Graham Bell i William H. Preece odašilju signal preko mora na principu indukcije, izmeðu Engleske i otoka Wight.
1887	Heinrich Rudolph Hertz, otkriva da je efekt elektricne iskre baziran njenom valnom prirodom, potvrðuje Maxwellovu teoriju prema kojoj se ovi valovi šire istom brzinom kao i svjetlost.
1890	Branly privlaci pozornost na svojstva cijevi punjene metalnim strugotinama, koje u meðuvremenu potvrðuje nekoliko istrazivaca. Na ovaj nacin elektricne valove moze se detektirati.
1892	Preece šalje signale preko Bristolskog kanala, uz pomoc njegovog indukcionog sistema.
1894	Lodge ponavlja testove u skladu sa Hertzom.
1895	Popoff konstruira prijemnik za prirodne elektricne valove, pokušava detektirati grmljavinu.             Na ovom mjestu valjalo bi napraviti prekid nabrajanja i spomenuti Nikolu Teslu, roðenog u Hrvatskoj.              Teslu bi se ukratko moglo opisati kao velikog znanstvenika cija su razmišljanja bila daleko ispred vremena u kojem je zivio,  meðutim covjeka nespretnog da svoje izume i otkrica unovci i za njih pobere slavu.          Tesla je stvarni izumitelj radija, meðutim u stranim literaturama iz kojih sam i izvukao gornju kronologiju Teslu se spominje uglavnom u svezi izmjenicnih tokova i izmjenicne struje, iako je Tesla jedan od pionira i vizionara bezicnog prijenosa energije.             O brojnim izumima za koje su kasnije slavu pobrali drugi znanstvenici moguce je pronaci veliki broj   tekstova, u prici o radiju vazno je reci da je njegovu ideju daljinskog upravljanja pobrao Guglielmo Marconi. Posmrtno je americki ured za patente oduzeo Marconiju patent i vratio ga Tesli, medjutim povijest je vec bila napisana.          Tko umije-njemu dvije, rekla bi stara poslovica, pa tako povijest i te kako dobro poznaje i biljezi ime Guglielmo Marconi. Ovaj snalazljivi Talijan mozda nije bio toliki genij kao Hertz, Tesla, Popov i drugi, meðutim bio je genij u drugom smislu - poslovnom.          U svojoj rodnoj Italiji objedinio je saznanja svih gore navedenih znanstvenika i uvelike je eksperimentirao sa prenošenjem telegrafskih znakova bezicnim putem. Kada mu je to na kraju i uspjelo ponudio je svoje otkrice tamošnjim vlastima, kojima se to nije cinilo posebno interesantno niti korisno. Preselio se u Englesku i dobio priliku da demonstrira bezicnu telegrafiju.
1896	Marconi demonstrira bezicnu telegrafiju Engleskom telegrafskom uredu.
1897	Marconi ustanovljuje prvu "Marconi-stanicu" domet joj je oko 20-tak kilometara.
1898	- 3 June, prvi placeni bezicni telegram. - 20 July, prva novinska vijest poslana bezicnim telegrafom.
1901	Marconi uspjeva poslati SOS signal preko oceana, i time postaje opce prihvacen kao zacetnik radio tehnologije.

Razvoj slijedecih godina bio je usmjeren uglavnom na poboljšanje tehnologije i na savladavanje što vecih udaljenosti.

1904     Fleming konstruira prvu elektronsku cijev - diodu.

Ovdje bi bilo zgodno vratiti se korak unatrag pa reci kako mu je to pošlo za rukom, a pošlo mu je za rukom proucavajuci  efekt kojeg je prvi uocio Edison.     Edison je kao što svi valjda znamo - izumitelj prve zarulje. On je eksperimentirao na staklenom balonu iz kojeg je isisao zrak, te je u njega ugraðivao niti od najrazlicitijih vodica koje je zatim zario elektricnom strujom.  Niti koje je ugraðivao brzo su mu pregarale, pa je u zelji da istrazi što se dogaða u zrakopraznom prostoru u stakleni balon ugradio metalnu plocicu koju je spojio s pozitivnim polom baterije veceg napona, te je u taj krug ugradio miliampermetar.     Kad bi se nit uzarila ampermetar se otklonio i krugom bi potekla struja. To se moglo dogoditi samo tako što je struja potekla i kroz bezzracni prostor. Ali kako kad je zrak izolator i to najbolji koji postoji?     Edisona ova pojava nije posebno zanimala i uporno je i dalje nastavio eksperimente trazeci bolji materijal za svoju zarulju.     Ali Fleminga je ova pojava i te kako intreresirala, te je istrazujuci došao do zakljucka da uzarena nit (katoda) isijava u prostor elektrone koje privlaci pozitivnija plocica (anoda) , pa zbog toga krugom tece struja.     Otkrio je da velicina struje u krugu ovisi o temperaturi katode i visini anodnog napona,  a što je najvaznije - dioda se ponaša kao svojevrstan ventil za struju, t.j. propušta struju samo u jednom smjeru, dok u slucaju ako se zamjene krajevi polova predstavlja izvanredno velik otpor. 1906    De Forest konstuira triodu - epohalno otkrice za radio-tehniku.     De Forest je došao na ideju da u Flemingovoj diodi izmeðu katode i anode ugradi rešetku. Ovisno o tome da li je rešetka pozitivnija ili negativnija prema katodi, krugom bi tekla veca ili manja struja. Mala promjena napona rešetke djeluje na anodnu struju kao velika promjena napona na anodi.     Ovo otkrice epohalno je za razvoj radio aparata kakav danas poznajemo. Daljnja istrazivanja išla su u smjeru dodavanja 2,3,4,5 i više rešetaka izmedju katode i anode, pa su se rodile cijevi: tetroda, penoda, heptoda,heksoda i oktoda.      Ovdje bih prestao sa kronoligijom dogaðaja, te bih opisao što se dešavalo sa radio aparatom kakvog danas poznajemo. Sam radio prijem u svojim pocecima bio je ogranicen na odreðene grupe entuzijasta koji su zeljeli pratiti novu tehnologiju.

Prvi radio prijemnici bili su kristalni detektori, sastojali su se od promjenjljive ili fiksne zavojnice, promjenjljivog kondenzatora i slušalica. Do prvog svj. rata radio se koristio uglavnom na brodovima, poštama, u vojne i sl.svrhe. Po završetku rata naglo raste zanimanje za radio. Sve veci je broj  onih koji sami sastavljaju radio prijemnike, meðutim s takvim prijemnicima nije se moglo baš previše cuti. Detekcija kristalom ima manu da se detektirani signal ne moze pojacati, pa je slušanje bilo moguce samo onom tko ima slušalice. Na slici desno prikazan je jedan detektorski prijemnik iz 1926.

Pocetkom dvadesetih godina pocele su se proizvoditi prve elektronke (ciji je princip opisan u gornjem tekstu). Konacno je dobiven prijemnik koji je mogao pojacati primljeni signal do te mjere da ga se je moglo reproducirati na zvucniku. Meðutim, ovi rani prijemnici nisu imali zvucnik ugraðen u kucište, vec se princip cesto sastojao u tome da je u dno trube ugraðivana slušalica.		Prvi prijemnici sa lampama imali su baterijsko napajanje, kao što je i ovaj na slici lijevo s pocetka dvadesetih godina.
	Tridesetih godina sve je dostupnije napajanje strujom iz mreze, bilo istosmjernom bilo izmjenicnom. Zvucnik postaje sastavni dio radija i ugraðuje se u kucište. Mjesto gdje se nalazi zvucnik prekriva se raznovrsnim ukrasnim platnima. Radio prijemnici iz ovog perioda uglavnom su tipicnog oblika katedrale.
Još jedan izum ovdje bi valjalo spomenuti, koji je doveo do novog poboljšanja radio prijema.     Prvi prijemnici koji su upotrebljavali elektronske cijevi radili su na principu direktnog demoduliranja signala, tj. prijemni signal demodulira se s njegove originalne frekvencije.  Ovakav princip imao je nedostatak da se osim zeljenog signala, do zvucnika provlacio manje ili više signal smetnje.                 Tridesetih godina pojavili su se radio aparati na principu supera (eng. SUPERsonic HETerodyne). Princip se sastoji u tome da se ulazni signal miješa sa signalom oscilatora na novu frekvenciju - tzv. meðufrekvenciju, koja se tada pojacava i prolazi kroz odreðeni broj pojasnih filtera. Ovakav princip uvelike poboljšava performanse prijemnika i uklanja signale šuma i smetnje.     Radio koji imate u svojoj sobi, bez obzira da li ima tranzistore, cipove ili digitalni displej, još uvijek radi na ovom principu.     Sigurno je da bi se o povijesti radija i radio prijemnika dalo još puno toga ispricati, ovdje sam nastojao dati jednu kronologiju koliko je to god moguce krace.     Ako sam u nekom podatku pogriješio, bio bih zahvalan svakom tko bi me ispravio.